Punk-roker intelektualnog tradicionalizma u srazu s poduzetnikom-teologom

Kada netko postavi mangu kao kontrapunkt Tolstoju i Joyceu, onda baš i ne zna o čemu govori. Osuditi cijeli jedan kulturni bazen na trivijalnost nije drugo no intelektualna trivijalnost u koju se posrće iz jeftinih predrasuda, što se ne bi smjelo dogoditi nobelovcu. Mario Vargas Llosa, veliki peruanski književnik i esejist, ogorčen je stanjem zapadne civilizacije i nije ga briga za predrasude, jer njegove su granice svakim otipkanim slovom jasno povučene. On je 2012. u vlastitoj intelektualnoj misiji objavio zbirku eseja Civilizacija spektakla (Vuković & Runjić, prijevod Dinko Telećan), kojom staje na branik kulture kao umjetničko-filozofskog temeljca Zapada, a ne pukog antropološkog termina koji bi u svojoj široj definiciji morao prigrliti i Vargasove neprijatelje, dakle sve od pop-pjesama do blockbustera, ali i francuskih postmodernista pa i čitavog interneta.

Dijagnoza je ova: ljudi su prestali juriti za idealima i uzvišenošću i odlučili se zadovoljiti površnim bljeskovima trendova i hypeova – ono što je Vargasa razljutilo, to Luke Burgis u svojoj knjizi Moć želje analizira s „mimetičke pozicije“, objašnjavajući tako i Vargasu zašto smo spremniji čitati statuse na Facebooku od romana književnih velikana: „Facebook je izgrađen oko identiteta, odnosno želja. On pomaže ljudima da vide što drugi imaju i žele. On je platforma za pronalaženje, slijeđenje i razlikovanje sebe od uzora.“

Burgis, poduzetnik i pisac, bivši student teologije, Moć želje je koncipirao i prodao kao (kršćanski) self-help, što je očito već iz podnaslova Kako upravljati vlastitim željama i tako preobraziti život. On odaje još jedan proizvod iz „industrije sreće“, šarmantno sažet u rečenici iz knjige koja definira stranputicu prije nagoviještene preobrazbe: „Znao sam više o tome što bloger Gary Vaynerchuk kaže o sreći nego Aristotel.“ Gotovo da možemo vidjeti Vargasa kako se u nevjerici hvata za glavu…

Izd. Verbum, Split, 2023.
S engleskoga preveo Anđelko Bošnjak

Moć želje je ipak zanimljiv amalgam uradi-sam-savjeta i kvalitetne pop-publicistike, koja se oslanja o teorije francuskoga filozofa i polimata Renea Girarda. Girard je prkosio većini psihologa dvadesetog stoljeća, braneći tezu da želja ne nastaje spontano u pojedincu, nego je prije svega mimetičke prirode, proizvod oponašanja. U eri interneta, kada nastaje Moć želja, te se ideje mogu testirati kao nikada prije, ne samo u „kulturi memea“ nego i po svemu na stazi od TikTok-izazova do masovnih „društvenih zaraza“, pandemija ideja i socijalnih trendova, o kojima sa zgražanjem piše Vargas, i to u godinama kada TikToka još nije ni bilo.

Izd. Vuković&Runjić, Zagreb, 2023.
Sa španjolskoga preveo Dinko Telećan

Vargas je neskriveni elitist i to je u redu, njegove su opservacije o savršenoj međuvezi elite, kulture i crkve pri formiranju civilizacijskih kodova na mjestu, ali knjigom se sa svake druge stranice čuje jeka vapaja iz bezdana budućnosti koji proždire nerealna očekivanja prošlosti. Možda su i prve seobe iz spilja bile popraćene negodovanjem zbog degradacije pećinske umjetnosti iskorakom iste s bakljama osvijetljenih stijena na sunce i svjetlost žarulja umjetničkih galerija. Ali Vargas ne ostavlja mnogo prostora za možda – njegov je elitizam čvrst i shvatljiv, nerijetko itekako uvjerljiv, ali istodobno okupan „kletvom punka“; bend je dobar dok nitko drugi nije čuo za njega, a onda kada postane popularan, čak i ako je glazba nepromijenjena, on više ništa ne valja. Nije se samo „prodao“ – postao je doslovno neslušljiv. Vargas prezire hitove pa tako otvoreno zaziva i slavi potencijalnu smrt knjiga – to bi značilo, mašta on, da će se knjige konačno istrgnuti iz ralja mainstreama i vratiti u underground, gdje će ih, kao da su punk-fanzini, štovati odabrani, kojima pripadaju, dok će iščeznuti bestseleri, knjige koje su zbog svoje popularnosti po defaultu smeće. Vargas je punk-roker intelektualnog tradicionalizma, dakle jednako intelektualac koliko i (tada 76-godišnji) tradicionalist. Zgraža se da je erotika nestala, iako je samo pornografija postala dostupnija (netko bi ga možda trebao upoznati s Instagramom), a dok Burgis nalazi vezu između mimetičke želje i nasilja (osvetnički nagon zbog nemanja onoga što drugi ima), Vargas izolira upravo pornografiju kao frojdovsko oživotvorenje „ubojitih fantazmi skrivenih u iracionalnosti“, koje mogu voditi do „vrtoglavog nasilja“.

Kako Debordovo Društvo spektakla metastazirano u Vargasovu Civilizaciju spektakla vodi do bezumna nasilja najbolje je opisao J. G. Ballard u svom distopijskom romanu Kingdom Come (2006), koji bi se mogao čitati u paketu s Vargasovom analizom aktualne „distopije“ i Burgisovim premetanjima po psihološkim kotačićima „mehanizma spektakla“. Civilizacija ushita, trenutnog užitka, animalne pornografije i trivijalnosti zabave počiva na željama, koje se, piše Burgis, ne šire poput informacija, nego poput energije, a sve dok nastavimo željeti oponašajući tuđe želje, ta će se energija s ekrana mobitela širiti našim životima, kao „loša vibra“ iz new age-bunara. Oponašanjem biramo partnere i prijatelje, kupujemo automobile i odjeću, zapravo oblikujemo svoje identitete, nesvjesni prave prirode želja koje čuče iza odluka. Iako je Burgis svjestan da želja ne može nestati, optimističan je u tome da se ona može preusmjeriti, pokušati „željeti drugo i drugačije“. A kako sve kreće od želja, ako se jako potrudimo – možda, ali samo možda – zaželimo i dobijemo vremeplov koji bi nas vratio u svijet za kojim čezne Vargas, čija će se Civilizacija spektakla u budućnosti čitati kao zbirka svjedočanstava o davno umrlu svijetu – s time da je „budućnost“ možda već danas.